Jedan na jedan | Kulturna

Elma Hašimbegović: Bavimo se istorijom koja još to nije postala

Piše - 18.03.2024

Direktorica Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine

govori o privilegijama i odgovornostima kuriranja istorije.

Tokom svoje dvadeset tri godine provedene u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, Elma Hašimbegović, direktorica u poslednjih jedanaest godina, pretvorila je muzej od jedne zanemarene institucije na ivici zatvaranja u mesto za dijalog i omaž ljudskoj otpornosti i prilagodljivosti.

Od 1963. godine, muzej — sada državna institucija koja ne dobija nikakva državna sredstva — nalazi se u modernističkoj zgradi čije su oštre ivice izdržale 1.425 dana opsade Sarajeva, a nakon 1995. godine, i državni nemar. Po ulasku u zgradu, posetilac/posetiteljka susreće se s vitražem koji nosi natpis “Smrt fašizmu, Sloboda narodu”. Slogan podseća na prošlost muzeja kao jugoslovenske institucije koja obeležava “pravednu borbu svih naroda Bosne i Hercegovine i Jugoslavije protiv fašizma”.

Prvobitno osnovan 1945. godine kao Historijski muzej Bosne i Hercegovine, muzej je preimenovan u Muzej narodne revolucije Bosne i Hercegovine 1949. godine da bi ponovo bio preimenovan 1967. godine, ovaj put u Muzej revolucije Bosne i Hercegovine. Svoj sadašnji naziv je konačno dobio 1993. godine, godinu dana nakon referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine i usred opsade Sarajeva.

Elmina kancelarija se nalazi dublje u zgradi, iza vitraža. Na njenim vratima stoji natpis “DIREKTOR” ispisan čvrstim, srebrnim štampanim slovima, do kojeg je dolepljena nalepnica sa crnim štampanim slovima “ICA”, formirajući tako ženski rod istog zanimanja. Natpis “DIREKTOR” postavljen je prilikom prvobitnog opremanja kancelarije, ne uzimajući u obzir da bi žena mogla obavljati tu funkciju.

Godinama kasnije, neko — Hašimbegović ne zna ko — preuzeo je stvar u svoje ruke i dolepio nastavak “ICA”. Vrata su simbol nekih promena koje je Historijski muzej Bosne i Hercegovine pretrpeo od kada se preselio u sadašnju zgradu 1963. godine nakon prethodnog boravka u prostorijama Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i Vijećnice Sarajeva.

Od svoje reinkarnacije u nacionalni historijski muzej nezavisne države Bosne i Hercegovine, muzej je napustila država, dok se on bavio javnom prezentacijom nedavne i osporavane istorije i nosio se s nepodržavajućim političkim okruženjem. Ipak, nastavlja da služi kao forum za refleksiju i kritičko angažovanje u vezi sa prošlošću, pričajući priče o ljudskoj otpornosti u ekstremnim okolnostima, poput opsade Sarajeva, i uvećavajući ljudskost naspram snažnih nacionalističkih narativa pojačanih političkom strukturom Bosne i Hercegovine.

K2.0 je uspeo da se susretne s Elmom Hašimbegović nakon njenog nedavnog odlaska u Imperijalni ratni muzej u Londonu kako bi razgovarali o natpisu DIREKTOR(ICA), njenom iskustvu vođenja državne institucije koja ne prima državna sredstva i privilegijama i odgovornostima kuriranja istorije.

Foto: Haris Adzem

K2.0: Da li znate istoriju natpisa “DIREKTOR”? Kada je prvobitno postavljen i kakva je pozadina dodavanja nastavka “ICA”?

Elma Hašimbegović: Ovaj mali natpis na vratima govori mnogo o prošlosti i sadašnjosti ove institucije. Kada uđete u muzej, vidite mnoge stvari koje su sačuvane i zamrznute u vremenu, uključujući kancelariju direktora i natpis na vratima. Ovaj prostor je verovatno izgrađen 1960-ih. Nameštaj se nije menjao godinama.

Natpis govori o tome kako rodna korektnost u to vreme nije bila prisutna. Sve te profesije, a posebno reditelji, bile su uglavnom muške profesije. “Kancelarija direktora” bi bio napisan u muškom obliku i niko se na to nije obazirao. Sada je to istorijski znak. Verovatno je nekom od mojih kolega ili gostu muzeja — ne sećam se ni o kome se radilo — zasmetao natpis, pa je napravio tu izmenu. Mogli bismo promeniti ceo natpis i napisati novi na pravilan način. Ali mislim da ova intervencija čuva istoriju onakvu kakva je bila, dok je umetnički dopunjava.

Otvorili smo muzej novim intervencijama, dopuštajući nekim istraživačima/cama, a prvenstveno umetnicima/cama, da intervenišu na našim kolekcijama. Ovo je primer toga. To je bila direktna intervencija na nameštaju i istoriji muzeja. Možemo na to gledati kao na umetničku instalaciju ili umetničku intervenciju u prostoru.

Kada sam to video, zaista je ostavilo jak utisak na mene, pa sam bio znatiželjan da saznam pozadinu.

To je napravljeno kao šala, ali možete to shvatiti kao protest. U istoriji muzeja nije bilo mnogo žena direktorica.

Međutim, muzeji i neke druge kulturne institucije su izvan interesa velikih muških biznismena. Danas u Bosni ima muzeja gde su žene na pozicijama direktora. Imam koleginicu u Muzeju književnosti i izvođačkih umetnosti. Ove pozicije direktora u manje plaćenim institucijama uglavnom zauzimaju žene. Posao kao takav je i dalje rezervisan za muškarce.

Da li ste tokom svoje karijere primetili porast broja žena rediteljica/direktorica?

Umetnost, kultura — poslovi i industrije koje nemaju mnogo sredstava i novca — mogu se sada poveriti ženama. Vidim ovu promenu u kreativnim industrijama, ali poslovne institucije su i dalje rezervisane za muškarce. Kultura je viđena kao nešto što muškarce ne zanima toliko.

Odrasli ste u Sarajevu. Sećate li se svoje prve posete Muzeju?

Samo kroz maglu se sećam kada sam dolazila u ovaj muzej kao dete. Tada je to bio Muzej revolucije. Bila je to jaka politička institucija sa mnogo vojne istorije koja je verovatno bila zanimljivija i bolje sačuvana u pamćenju dečaka i muških posetilaca.

Sećam se naših komšija, Zemaljskog muzeja, mnogo više tokom detinjstva. Mi kao deca iz komšiluka odlučili smo da jednog dana posetimo muzej i tako se nas desetoro uputilo tamo. Zemaljski muzej je bio raznobojniji i imao je stvari poput životinja koje su bile zanimljivije mlađim generacijama.

Možda dve ili tri godine pre nego što sam počela da radim u Historijskom muzeju, došla sam na jednu od izložbi. Nikada nisam sanjala da ću započeti svoju dugu karijeru ovde, ali se sećam da sam mogla da zamislim sebe kako radim u muzeju. Uvek sam mislila da je to lep posao.

Kada je prvi put izgrađena, zgrada inspirisana Mies van der Roheom bila je jedan od najboljih primera modernističke arhitekture u Jugoslaviji. Foto: omogućena ljubaznošću Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine (HMBIH).

Dakle, čak i ako se niste videli posebno u ovom muzeju, ideja da radite u muzeju bila je privlačna?

Sasvim sigurno. Znala sam još kao mala da ću studirati istoriju jer mi je istorija bila omiljeni predmet. Muzeji su uvek bili mesta gde sam mogla da zamislim zanimljiv i dinamičan posao, interakciju sa kolekcijama i povezivanje sa istorijom. Čovek misli na muzej kao na mesto sa određenom atmosferom, ambijentom, kao nešto što je suštinski veoma lepo. Ali to nije bilo ni nalik tome kada sam došla da radim ovde.

Završili ste master na Centralnoevropskom univerzitetu (CEU) u Mađarskoj. Da li ste oduvek planirali da se vratite u Bosnu i Hercegovinu, ili ste očekivali da radite u inostranstvu?

Znala sam da ću se vratiti. Imala sam priliku da studiram u inostranstvu u isto vreme kada sam se zaposlila u muzeju. Imala sam sreću što sam dobila dozvolu direktora da odem na studije i da se nakon toga vratim na posao.

Medievalistika je bila moja akademska težnja, ali ideja da studiram u inostranstvu i prevaziđem svoju lokalnu zajednicu i lokalno obrazovanje bila je mnogo važnija od studiranja srednjovekovne istorije. Vodila me je želja da studiram u drugačijem okruženju, daleko od zone udobnosti koju imam kod kuće.

Posle rata, ljudi su imali mnogo više optimizma i entuzijazma u pogledu promena u posleratnom društvu.

Njujork Tajms je 2015. godine napisao da su “za otpornost muzeja zaslužni nadljudski napori njegove večno optimistične direktorice Elme Hašimbegović”. Odakle potiče taj optimizam?  

Pa, prošlo je više od osam godina, a ja još uvek nisam izgubila taj entuzijazam. U muzej sam došla 2001. godine, tako da sam već preko 20 godina tu. Svi imamo svoje uspone i padove, ali ja imam prilično snažnu viziju i misiju. To je ono što me pokreće, čak i kada vidim kako društvo odustaje i kako je generacija koja je započela rekonstrukciju društva posle rata sad već umorna. Ta generacija je malo starija od mene. Moja generacija potiče iz posleratnog perioda promena i izgradnje novog društva.

Posle rata su ljudi imali mnogo više optimizma i entuzijazma kada su u pitanju promene u jednom posleratnom društvu. Naročito kada sam videla disfunkcionalnu ekonomiju, otkrila sam potencijal u umetnosti i kulturi kao nosiocima promena i unošenja zdrave klime u društvo i grad u kojem sam odrasla.

Kada sam došla u muzej, već je bio u krizi. Ta kriza je počela u muzeju i drugim kulturnim institucijama odmah 1995. godine. Nije došao niko i rekao: “Mi preuzimamo odgovornost za instituciju”. Ja sam došla šest godina kasnije, 2001. godine. Niko ga nije finansirao. Vidite kako zgrada propada, kako su kolekcije u opasnosti. Vidite ponižavanje kulture i nasleđa na svakom koraku.

Rekla sam vam o snovima o radu u muzeju. To je bila značajna pozicija; videla sam to kao veoma lep i jedinstven posao. A onda sam došla u muzej, koji je bio sve osim mrtav. Dakle, govorimo o istoriji koja je zanemarena i koja se briše iz javnog sećanja. Na neki način sam se našla u poziciji da to vidim. Videla sam jednu ranjivu instituciju čiji potencijal, kapacitet i vrednost društvo nije prepoznalo ili priznalo.

Neverovatno je da se muzej nalazi u ovoj prekrasnoj modernističkoj zgradi iz 1960-ih. Zgrada se raspada i nikoga nije briga. Imamo jedinstvene, lepe i važne kolekcije i nikoga nije briga. Muzej bi se vremenom mogao raspasti ili uništiti ili srušiti. Neka prosto unutrašnja energija, ili moć ili sila u meni tera me da ne dozvolim da se to dogodi.

Uspeli smo spasiti instituciju od zatvaranja. A to nije bilo lako uraditi uzimajući u obzir nasleđe muzeja kao bivšeg Muzeja revolucije, muzeja koji se bavio istorijom Drugog svetskog rata i koji je osnovan u periodu komunizma. Do pre 15 godina niko nije cenio ovu zgradu. Bila je to samo jedna stara socijalistička zgrada. Lako sam mogla zamisliti da će se jednog dana srušiti i na njenom mestu iznići novi tržni centar.

To je tada bilo moguće; sve je moguće. Čak i stvari koje danas zvuče nemoguće mogu se lako dogoditi jer je stvarnost surova i nepredvidiva.

Radila sam kao kustosica do 2013. godine, kada sam preuzela funkciju direktorice. Za 12 godina kao kustosica, imala sam mnogo manje kapaciteta da bilo šta uradim. Želite da radite svoj posao kako treba, ali su vam ruke vezane. Nemate finansijsku ili upravljačku podršku. Nemate razumevanja od onih koji rade u vašem okruženju.

Dospela sam u poziciju da sprovedem svoje vizije i ideje o tome kako bi muzej trebalo da izgleda. To je entuzijazam i optimizam koji me drže. Vidim da se uloženi trud i energija isplate. Jedan projekat vodi drugom, i vi vidite postupan proces promene. Osećamo da možemo to postići.

Ideja da nešto spašavate nije religioznog karaktera, ali imate neku vrstu pokretačke sile. Imate sposobnost i neka sredstva i alate da nešto uradite, pa koristite te resurse što je više moguće kako biste održali instituciju i razlikovali je od svega što nas okružuje.

Promovišemo muzej kao mesto koje pripada svima.

Imamo podeljeno društvo, podeljenu politiku. Imamo podeljena mišljenja o istoriji. Tako da zaista pokušavamo da pružimo nešto drugačije od onoga što se dešava oko nas, što je vremenom postalo sve gore i gore. Nažalost, ne bolje, već mnogo gore. Stvari se po mnogo čemu ne popravljaju već idu u suprotnom pravcu.

Dakle, odatle potiče optimizam i entuzijazam. Mali rezultati vas vode do većih. To je ta pokretačka snaga koja me drži entuzijastičnom i uvek u pokretu. Verujem u ono što radimo.

Kada razgovarate s ljudima o političkoj, ekonomskoj i kulturnoj situaciji u Bosni, ljudi su razočarani i uspevaju, jer su realni, da vas dosta obeshrabre. Razgovaram sa kolegama u sličnim institucijama, poput Narodne galerije. Vidite ljude koji ne dobijaju sredstva i ne primaju plate i koji uopšte nisu optimistični. Onda pomislite: “Jesam li ja previše naivna ili možda grešim?” Ali, iskreno, ne vidim drugu opciju.

Zanima me kako balansirate vođenje muzeja fokusiranog na razvijanje humanističkih nauka, čineći javnu istoriju dostupnom i razumljivom današnjem društvu, sa finansijskim i institucionalnim izazovima uklopljenim u trenutni institucionalni okvir zemlje. 

Te dve stvari su povezane. Naši finansijski izazovi i prepreke su motivatori. Možda, da imamo redovno finansiranje, motivacija ne bi bila ista. Teško je motivisati ljude da se više bore, da rade više, ako ste sve obezbedili.

Ponekad kažem da su problemi ili potrebe ti koji teraju ljude da menjaju stvari. Ne želim reći da je siromaštvo najpovoljnija sredina za kreativnost, jer bi bilo pogrešno govoriti i razmišljati iz tog ugla, ali mislim da je naša motivacija potekla iz izazova. Naša motivacija je bila da promenimo svoju poziciju i da promenimo društvenu klimu.

Naš muzej sam po sebi ne može promeniti svet ili društvo. Ali naša inspiracija i motivacija je služiti javnosti i biti javno dobro. Ja sam odgovorna za muzej, ali to nije moja privatna svojina. To je javno dobro. Pripada svima, ne samo fizički, u smislu kolekcija i zgrade, već i u smislu nasleđa.

To je bio naš polazni stav kada smo se obratili javnosti u potrazi za podrškom zajednice. Ovo nije moje samo zato što tu radim. To nije isključivo moja odgovornost i teret, samo zato što sam uključena ili odgovorna za to. Pripada celom društvu. Zaista verujem u ideju muzeja zajednice gde nasleđe i istorija pripadaju svima, uključujući ovu zgradu. Zato kažem molim vas, dođite i osetite ovaj prostor. Osećajte se kao kod kuće, jer tu ste u sigurnoj zoni i možete da radite šta god želite kao umetnik/umetnica, posetilac/posetiteljka, mlada osoba.

Mi promovišemo muzej kao mesto koje pripada svima. Nasleđe koje negujemo je javno dobro u društvu u kojem je sve manje javnih prostora i javnih dobara. Ne bismo bili u istoj poziciji da nemamo ovih finansijskih i političkih problema. Da smo organizovani i finansirani kao administrativno i politički uređena institucija, ne bismo baš razmišljali o napretku ili našoj misiji. Umesto toga, mi smo ljudi koji iz potrebe bivamo primorani i motivisani da razmišljamo o napretku i promenama, kojima je misija u samoj srži rada.

Za svaki projekat koji radimo razmišljamo sa iste pozicije: “Koja je misija muzeja? Šta želimo postići? Koja je poruka koju želimo preneti?”

Imate li neke omiljene artefakte u muzeju? Ima li nešto iz arhive za šta se nadate da bi jednog dana moglo biti osnova za veći projekat ili nešto slično ovome?

Veoma je teško razmišljati o omiljenom artefaktu. Mi ovde sakupljamo istoriju; to je lepota i privilegija posla.

Kada neko donese artefakt zato što misli da pripada muzeju, ja obično napravim prvi korak, a to je da ga dodam u kolekciju. Privilegija je pratiti artefakt od trenutka kada uđe u zgradu muzeja. Znam ko ga je doneo. Ta osoba deli sa mnom ili sa kolegama priču o njemu. Ta priča, kao i emocije s kojima je ispričana, deo su istorije – to nije samo fizički predmet.

Ponekad osoba još uvek nije spremna fizički se odvojiti od artefakta i dati ga muzeju. Nisu spremni podeliti nešto što je od takve emocionalne vrednosti. Mi smo svedoci ovih procesa. Ne mogu reći gde će predmet završiti, u kojoj će kolekciji na kraju biti. Možda ćemo ga mi jednog dana iskoristiti i oko njega ispričati potpuno drugačiju istorijsku priču.

Umesto da objašnjavam određene predmete, mogu ispričati priču o baneru “Don’t Let Them Kill Us” (Ne dajte im da nas ubiju) koji smo nakon 20 godina uspeli uneti u našu kolekciju. Originalni baner sa takmičenja lepote. [Ovaj veliki transparent, na kojem piše “Ne dajte im da nas ubiju”, na binu su podigle takmičarke izbora lepote Miss opkoljenog Sarajeva, održanog 1993. godine.

Wow, original!

Znali smo gde se nalazi, ali ta osoba poslednjih 25 godina nije bila spremna da ga podeli s nama. Bio je u podrumu osobe koja je imala vrlo emotivnu vezu s njim. Nije bila spremna da ga da. U takvim emotivnim pregovorima ne mogu ponuditi ništa od finansijske vrednosti. Možda [baner] ima neku [finansijsku] vrednost, ali mu je emocionalna vrednost veća od tržišne vrednosti.

Neki artefakti se mogu proceniti u novcu. Ali nekim od malih predmeta koje muzej prikuplja, svim ovim kreativnim, ručno rađenim predmetima koji svedoče o ljudskom otporu tokom opsade, ne znam kolika bi im bila cena. Govorimo ovde o emocionalnoj vrednosti.

Transparent “Ne dajte im da nas ubiju” sa izbora lepote Miss opkoljenog Sarajeva sada je u vlasništvu muzeja. Slika toga predstavljena je u izložbi pod nazivom “Probudi se, Evropo!”. Foto: omogućena ljubaznošću HMBIH.

Lepota je i privilegija pratiti proces sakupljanja i čuvanja istorije.

Još nešto što mi je zanimljivo je pismo Miljenka Cvitkovića, jugoslovenskog dobrovoljca u Španskom građanskom ratu. Otišao je u Španiju, a potom se vratio u Jugoslaviju, otišao u partizane na početku rata u Jugoslaviji i poginuo. Imamo pismo od njega njegovoj ljubavi. Pišući iz Pariza, on objašnjava razloge zašto se pridružio, zašto ide u Španiju, zašto to mora da uradi jer svi to moraju da urade, dajući svoje lične razloge u vrlo ličnom pismu, ali postoji čitava istorija iza toga.

Ono je deo naše kolekcije koji nikada nije našao mesto za izlaganje. Uvek tražim priliku da to iskoristim. Emotivno sam vezana za njega, ne samo zato što je u pitanju nečije ljubavno pismo. Moja lična veza je što se ulica u kojoj sam odrasla zove po Miljenku Cvitkoviću, a ja zaista nisam znala ko je on.

To nije slatka i bajna priča; to je stvarna istorija stvarnog istorijskog lika izvan lokalnih događaja. Govorimo o međunarodnim borcima koji su se pridružili međunarodnim brigadama u Španiji kao odgovor na uspon fašizma. To je mnogo više od ljubavnog pisma.

Naš posao u muzeju je da takve stvari kontekstualizujemo za publiku. Ali isto tako, naš je posao da postavljamo pitanja o solidarnosti, motivaciji, otporu, fašizmu, antifašizmu. Postoje mnoge ravni koje se mogu videti kroz takve artefakte i objekte. Lepota je i privilegija pratiti proces sakupljanja i čuvanja istorije. Vi ste odgovorni kao zaposlenica u muzeju, kao kustosica.

Posetioce/posetiteljke muzeja dočekuje mural od vitraža koji uključuje partizanske i antifašističke slogane iz perioda Drugog svetskog rata. Foto: omogućena ljubaznošću HMBIH.

Kako da odlučite šta je važno, a šta nije? Obraćamo se vrlo širokoj publici i želimo im objasniti šta je bila opsada Sarajeva. Pročitati o tome u knjizi je jedno; prikazati to na izložbi je nešto drugo. Osim toga, velika je odgovornost kad uzmemo u obzir da postoje sve te prepreke i ogromna osetljivost vezana za teme kojima se bavimo. I iz toga jednim delom proizlaze i motivacija i taj trajni optimizam i entuzijazam.

Postoje li drugi muzeji u Sarajevu, negde drugde u Bosni i Hercegovini ili u inostranstvu koje vidite kao model za to šta muzej može predstavljati za zajednicu? Postoje li još neki muzeji iz kojih crpite inspiraciju? 

Ne (smeh). U muzeje više ne ulazim kao obična posetiteljka. To je loša strana ovog posla. Uđete u muzej i gledate kako je postavljena recepcija, kakve programe imaju. Odmah pokušavate uočiti stvari iz kojih možete naučiti.

Povezani smo s muzejima koji se bave sukobima, ratovima, Drugim svetskim ratom, holokaustom. To su naši partneri u mnogim projektima, muzeji od kojih pokušavamo učiti jer nismo galerija cveća i lepih umetničkih dela. Mi smo muzej koji se bavi vrlo osetljivim i ozbiljnim temama u jednom ranjivom i zatrovanom društvu, gde svaki pogrešan potez može izazvati probleme ili nesporazume i napraviti veliku štetu.

Dosta je teško to potražiti u nekim drugim muzejima. Možemo videti kako se drugi muzeji nose sa istorijom Drugog svetskog rata. Možemo videti kako se nose sa holokaustom. Ali mi se bavimo mnogo savremenijim sukobom.

Bavimo se istorijom koja još to nije postala. To je jedan od izazova u kojem ne možemo puno naučiti od drugih muzeja. Mogu naučiti kako da postavim jedan lep izlog koji vidim u drugim muzejima ili neku scenografiju. Ali stvari koje su nam potrebne, ne možemo naučiti onoliko koliko možemo, zapravo, ponuditi.

Mogli bismo biti uzor Ukrajini ili drugim društvima kojima sledi posleratni period. Možemo mnogo da ponudimo u suočavanju sa osetljivom istorijom.

Kad sam bila u Londonu, videla sam da je Imperijalni ratni muzej prvi put uradio nešto o Nevoljama (severnoirskom sukobu) i Severnoj Irskoj. Možete li zamisliti da se muzej koji pokriva rat i sukobe – samo ime mu je Imperijalni ratni muzej – nije pozabavio Nevoljama?

Taj muzej se bavi samo ratovima u kojima je Britanija bila uključena. Oni prikazuju oružje iz Drugog svetskog rata. Ponosni su na jedrilice iz Prvog svetskog rata, ali se nijednom nisu pozabavili severnoirskim sukobom, koji se ne tako davno završio. S druge strane, mi smo istoriju opsade počeli raditi sedam godina nakon završetka rata, u vrlo osetljivom okruženju gde svaka pogrešna reč može biti veoma problematična.

Mladi su već zatrovani politikom i nacionalizmom i indoktrinirani kroz obrazovanje. Nemaju prilike da nauče ništa drugo. Ne kažem da muzej može da ispravi sve te greške, ali barem može pokušati.

Puno energije i inspiracije crpimo iz opsade dok se nosimo sa situacijom, jer nam nedostaje puno resursa. Trudimo se da budemo kreativni u korišćenju svih resursa koje imamo kada se suočavamo sa svakodnevnim preprekama u radu muzeja.

Ljudi tokom Drugog svetskog rata nisu bili spremni niti su ikada mogli da pomisle kakve će biti razmere Holokausta. Ljudi u Sarajevu ni u najgorim noćnim morama nisu sanjali da će se dogoditi opsada, da će trajati četiri godine i da će morati potpuno promeniti svoje živote.

Kada govorimo o opsadi Sarajeva, govorimo o ljudskom stvaralaštvu u neobičnim okolnostima. Granatama nisu potrebne neobične okolnosti. Imali smo COVID-19 pre tri godine. Svet se promenio u sekundi i morali smo naučiti nove veštine i nove aktivnosti. Dakle, izložba [opsade Sarajeva] je više o univerzalnim vrednostima i pitanjima nego o tome kako ni iz čega napraviti pištolj. Mi ne promovišemo rat, već zaista pokušavamo promovisati mir i ljudskost, ideju da ljudskost, čak i nepripremljena, može izdržati mnogo toga.

Ovaj članak je uređen radi dužine i jasnoće. Razgovor je vođen na engleskom jeziku.

 

Slika na naslovnoj strani: Nicholas Kulawiak / K2.0.